definicija |
rečenica koja je sastavnica složene rečenice |
istoznačnice |
dopušteni naziv: klauzula nepreporučeni naziv: klauza |
istovrijednice |
engleski: clause njemački: Nebensatz francuski: proposition ruski: предложение talijanski: proposizione subordinata češki: klauze |
podređeni nazivi |
osnovna surečenica, zavisna surečenica |
napomena |
Slavko Pavešić u gramatici u Jezičnome savjetniku (Pavešić, Slavko (ur.). 1971. Jezični savjetnik. Matica hrvatska. Zagreb.) govori o glavnoj i sporednoj rečenici u nezavisnosloženim rečenicama. To je pogrešno iz dvaju razloga: 1. u nezavisnosloženim rečenicama riječ je o dvjema ravnopravnim surečenicama, 2. rečenice od kojih je povezivanjem dobivena nezavisnosložena rečenica nazivaju se surečenicama. „U dvije ili više cjelina mogu se povezati i dvije ili više rečenica koje izriču radnje koje ne zavise jedna od druge niti jedna drugu određuje, ali stoje u nekoj vezi. Takva se rečenica zove nezavisno složene rečenica. Dio koji u tako složenoj rečenici izriče glavnu radnju zove se glavna rečenica, a onaj dio koji izriče neku drugu radnju koja se povezuje s glavnom radnjom zove se sporedna. Sporedne rečenice prema svojoj vezi s glavnom mogu biti: sastavne (…), supotne (…), rastavne (…), isključne (…), zaključne (…)”(Pavešić 1971: 430). „U nezavisno složenoj rečenici glavna se rečenica nalazi ispred sporedne.” (Pavešić 1971: 431). Upravo takve tvrdnje pokazuju da je nemoguće govoriti o glavnoj i sporednoj (Ići ćemo u kino ili ostati kod kuće. / Ostat ćemo kod kuće ili ići u kino. Samo je on otišao, drugi su ostali. / Drugi su ostali, samo je on otišao.) itd. Pavešić govori o glavnoj i sporednoj rečenici u nezavisnosloženoj rečenici, ali opisujući te rečenice te nazive upotrebljava samo za rastavne, isključne i zaključne. |
razredba |
polje: filologija |
vrela |
