definicija |
glagolska imenica koja ima samo dva oblika, na -um i na -u u latinskoj gramatici |
istovrijednice |
engleski: supine njemački: Supin, Supinum francuski: supin ruski: супин švedski: supinum |
napomena |
U dopreporodnim hrvatskim gramatikama, rađenima prema latinskomu modelu, upotrebljavao se kao naziv za različite oblike u odnosu na latinski oblik, npr. amare (ljubiti) i doceo (učiti): supina: amatum – ljubit, za ljubit, na ljubljen'je; amatu – od ljubljen'ja, bit ljubljen, ljubit se, da se ljubi; doctum – učit, za učit, na naučen'je; doctu – od učen'ja, bit učen, učit se, da se uči (usp. Lovro Šitović, Grammatica Latino-Illyrica, 1713., str. 37–38, 49). U latinskome jeziku supin potječe od glagolske imenice tvorene sufiksom *-tu- i stoji uglavnom u namjernim i posljedičnim rečenicama, često uz glagole kretanja, npr. eo cantatum ʽidem pjevatiʼ (gdje je cantatum supin glagola cantare ʽpjevatiʼ). Staroslavenski je imao supin tvoren sufiksom -tъ, koji se upotrebljavao u sličnim konstrukcijama kao i latinski supin. To je svojstvo i dalje prisutno u kajkavskome narječju, u kojemu se supinski oblici susreću uz glagole kretanja: hodi delat, grem pogledat. U hrvatskome standardnom jeziku izgubio je svoju namjenu te ga zamjenjuje infinitiv, a očuvao se samo u obliku za izricanje futura I. u poretku pjevat ću. Glagoli koji u infinitivu završavaju na -ći izgubili su supin u potpunosti. |
razredba |
polje: filologija |
vrela |
