definicija |
praslavenski ili sinkronijski naglasni obrazac u morfologiji promjenjivih riječi |
istoznačnice |
dopušteni naziv: naglasni tip, akcenatska paradigma, akcenatski tip |
istovrijednice |
engleski: accentual paradigm, accent paradigm njemački: Akzentparadigma francuski: paradigme accentuel ruski: акцентная парадигма, схема ударения talijanski: paradigma accentuale češki: přízvukové paradigma švedski: accentparadigm |
kratice |
hrvatska: n. p., n. t. engleska: a.p. |
napomena |
Praslavenske naglasne paradigme označuju se malim slovima i ukošeno a, b i c, a sinkronijske, koje se ostvaruju u slavenskim jezicima i dijalektima, velikim slovima A, B, C. Tipična n. p. a ima nepomičan stari akut na kojemu od slogova osnove, n. p. b ima naglasak ili na prvome slogu iza osnove ili neoakut na zadnjemu slogu osnove, a n. p. c ima pomičan naglasak koji može biti na početku ili na nastavku. U literaturi se spominje i naglasna paradigma d, o kojoj postoje oprečna mišljenja. Pitanje je je li ona uopće postojala u praslavenskome jeziku ili je nastala miješanjem naglasnih paradigma zbog razvojnih promjena u naglasnome sustavu, koje su se neovisno događale u svakome govoru. Najčešće se definira kao miješana paradigma između n. p. b i n. p. c. Sinkronijska naglasna paradigma D potvrđena je u nekim čakavskim i štokavskim mjesnim govorima. Iako nije prvi proučavao naglasne paradigme, Christian Stang prvi ih je opisao kao koherentan sustav. Objašnjenje rekonstruiranih praslavenskih naglasnih jedinica te iscrpne prikaze naglasnih sustava u hrvatskim dijalektima opisane su u brojnim radovima te u knjizi Povijest hrvatske akcentuacije donosi hrvatski jezikoslovac Mate Kapović. |
razredba |
polje: filologija |
vrela |
