definition |
jezikoslovno područje koje proučava jezik kao sredstvo čovjekova djelovanja u određenoj komunikacijskoj situaciji radi ostvarenja kakve namjere |
synonyms |
admitted term: lingvistička pragmatika, pragmatika |
equivalents |
english: pragmalinguistics german: Pragmalinguistik french: pragmalinguistique russian: прагмалингвистика, лингвистическая прагматика italian: linguistica pragmatica, pragmalinguistica czech: pragmalingvistika |
note |
Naziv pragmatika proširen je u anglo-američkoj jezikoslovnoj literaturi, a prvi ga je upotrijebio Charles Morris 1938. u knjizi Foundations of the Theory of Signs. S obzirom na to da je naziv pragmatika ustaljen i u drugim znanostima (filozofija, psihologija, antropologija, sociologija itd.) kao pojam kojim se opisuje praktična dimenzija čovjekova ponašanja, u jezikoslovlju je uveden naziv pragmalingvistika za disciplinu u čijemu je središtu jezični aspekt čovjekova djelovanja kao način ostvarenja govornikove namjere, tj. ilokucijske perspektive. U pragmalingvističkome pristupu jeziku samo strukturna (primjerice samo fonološka, morfološka ili sintaktička) perspektiva nije dovoljna za opis jezika, nego se relevantnima smatraju i drugi, izvanjezični elementi koji utječu na ostvarenje komunikacije kao što su mjesto, vrijeme, tema, svrha te sudionici (govornik/pošiljatelj i slušatelj/primatelj). |
classification |
polje: filologija |
source |
source of term: Glovacki-Bernardi, Zrinjka i dr. 2001. Uvod u lingvistiku. Školska knjiga. Zagreb. |
