definicija |
retoričko sredstvo ili tehnika priopćavanja, odnosno situacija u kojoj je ono što se iskazuje ili vidi u krajnjoj opreci s onim što se zapravo misli ili želi iskazati ili je pravo stanje stvari |
istovrijednice |
engleski: irony njemački: Ironie francuski: ironie ruski: ирония talijanski: ironia |
podređeni nazivi |
situacijska ironija, verbalna ironija |
napomena |
Prema tome je li ironija kao nesklad između očekivanoga i stvarnoga nastala kao rezultat nekoga govornoga čina ili slijeda govornih činova ili je nesklad samo percipiran kao nesklad između očekivanoga i onoga što se percipira u izvanjezičnoj stvarnosti, možemo razlikovati dva glavna tipa ironije: verbalnu i situacijsku ironiju. Wilson i Sperber (1981a, 1981b) u svojoj teoriji ironije (tzv. teoriji spomena ili teoriji eho-spomena, engl. Mention theory, odnosno Echoic mention theory) polaze od toga da se ironija pojavljuje kao reakcija na neki prethodni govorni čin, tj. kad se govornik poziva ne nešto što je (upravo) rečeno ili djelomično ili potpuno to ponavlja (kao odjek rečenoga) s namjerom da izrečenomu, tj. ponovljenomu da potpuno suprotnu interpretaciju te tako iskazuje svoj negativan komentar u vezi s temom eha. |
razredba |
polje: filologija |
vrela |
